Ako pogledamo historijsku kartu srednjevjekovne bosanske države vidjećemo da je u njenoj administratovnoj podjeli postojala župa Koraj koja se prostirala na krajnjem sjeveroistoku velikih župa Usora i Soli i sjeverno od rijeke Save.Sjeverna granica Bosne prema Ugarskoj u oblasti Usore teško se mogla održavati rijekom Savom premda su na obalama te rijeke na toj relaciji postojala izvjesna utvrđenja koja su Turci zatekli(Rača,Novi,Brčko)Ugarska Panonska nizija se prirodno prostirala i preko Save u Bosansku Posavinu,pa zbog toga je ovu granicu najčešće određivao niz utvrđenih gradova  južno od Save,između rijeka Bosne i Drine,raspoređenih posljednjim obroncima Majevice prema sjeveru,odnosno njenim padinama koje prelaze u plodnu posavsku ravnicu . Evidentno je da su uočljive dvije paralelne linije takvih utvrđenja i ti : sjevernija-Doborgrad,Gradačac i Koraj, i južnija-Dobojgrad,Sokograd,Srebrenik i  Teočak. Korajski grad se u kasnijim izvorima ne spominje,ali su još i danas vidljivi njegovi ostaci(toponim Zidina),gdje se jasno raspoznaju temeljni zidovi od komada tesanog kamena-sedre. Područje Župa Usora i Soli predstavljale su oblasti u kojima su pristalice Crkve bosanske imali jaka uporišta. O tome uglavnom svjedoče turski popisani deftetri  iz  XV i XVI stoljeća. Na to pitanje  isrcrpnije se osvrnuo u svojim istraživanjima Tayib Okić,profesor na Univerzitetu u Ankari,porijeklom Bošnjak,ukazujući ne samo na brojne toponime koji govore o krstjanima,nego i o tome da su prvi defteri evidentirali još izvjesne preživjele  ostatke pristalica Crkve Bosanske. Svoje stanovište zasnivao je na činjenici što se u najranim defterima susrećemo ne samo sa nazivom „gebr“ (kafir,ćafir) opštim imenom za sve kršćane(pravoslavne i katolike,tj,nemuslimane) nego u ograničenom broju i sa nazivom kristiyan, i to upravo u onim područjima za koje se od ranije znalo da su predstavljala jača uporišta pristalica Crkve bosanske. Istaknuti historičar i istraživač turskog perioda sjeveroistočne Bosne Adem Handžić ukazuje na jednu interesantnu pojavu za nazive naselja i toponime u tuzlanskoj oblasti,koja nose u svom imenu djed. Tako se 1533.godine spominje „Merza Dide Đure“ u blizini sela Korenita nahije Koraj u timaru spahie Kormira od 5019 akči. Iste godine spominje se i selo Labska,drugim imenom Dedekovo(Didikovo),nahije Koraj u Šimerdovom timaru. U istoj,korajskoj nahiji nešto kasnije(1548) spominje se takođe jedna naseljena mezra,mezra Dedečaj(Didičaj). Ta Mezra je kasnije prerasla u selo koje se 1587.godine spominje kao selo Dedečaj(Didičaj). U prilog tome spomenućemo i današnje prezime Đedović, jedne od najstarijih porodica u Koraju. Slične toponime nalazimo i u susjednim nahijama Visori,Spreči, Gostilju. Postavlja se pitanje od kuda se u turskim popisnim defterima na uskom području zadržala u nekoliko susjednih nahija  oko Tuzle navedena imena toponima u kojima se na jedan ili drugi način spominje riječ djed Handžić,u tom smislu.postavlja hipotetičko pitanje:“Ne upućujeli  ta činjenica na djeda ,starješinu Crkve bosanske“? To nije isključeno zbog toga što se Usora i Soli u okviru kojih je i Župa Koraj,već 1225.godine spominju kao oblasti zaraženoheretičkim opačinom. „Moguće je ističe Handžić „da je djed u ranom periodu,dok još nije predstavljao organa na koga su se pozivali i oslanjali bosanski vladari,imao sjedište baš u ovim krajevima,pa je tako mogla i nastati navedena toponimika.“ U vezi sa ovime postaje još jasnije papino obraćanje starješinama franjevačkog reda u Dalmaciji i Slavoniji da upute Bosnu u dva franjevca, „koji su verzirani u pismenosti i vješti jeziku one oblasti“,tj,sjeveroistočne Bosne,odn.Župe Usora i  Soli. Isto tako politika pape,odnosno franjevačke vikarije u Bosni  u pogledu podizanja franjevačkih samostana,ukazuje na to da  je morao postojati poseban razlog što je ta „papina vojska“ u ovoj oblasti kao nigdje drugo  u Bosni bila gusto naseljena(Zvornik,Teočak,Bijeljina,Koraj,Gornja Tuzla,Donja Tuzla,Modriča). Upravo u drugoj polovini XIV i prvoj polovini XV vijeka podignuto je u ovim krajevima više franjevačkih samostana,pa se prema popisu od prije 1378.godine spominju samostani u Srebrenici,Teočaku, Bijeljini, Modriči i „convectus S.Maria in Camp“ koji se nalazio u samome Koraju. I danas su vidiljivi ostaci tog samostana na toponimu zv. „Crkvište“,jednom malom uzvišenju,koje se nalazi na sjeveroistočnoj strani Koraja. U dokumentima se doslovno spominje „mezra crkve Sv. Marije u blizini Bilog Potoka u korajskoj nahiji(današnja Bijela Rijeka,koja protiče ispod samog Koraja). Da su bosanski bogumili(krstjani)ostavili svoje jasne tragove u Koraju govore i stećci-nadgrobni spomenici,kojih nema na drugim mjestima u bližoj okolini Koraja. Na lokalitetu Zidina uz cestu prema Bijeljini nalazi se 10 stećaka,jedan stoječi,jedan sarkofag, i sedam čiji se oblici ne mogu odrediti jer su djelimično utonuli u zemlju i jedan u obliku sanduka. Ovaj posljedni je jedini sa natpisom. Postoje i još dva lokaliteta  na kojma se nalaze slični kamenovi,i to: „Mramorje“ i „Stanašnjik“ Svi natpisi su pisani ćirilicom koja se u Bosni upotrebljavala od XV stoljeća . Pismo je korektno,skoro čisto fonetsko,sa poluglasom na kraju riječi koje završavaju suglasnikom. U natpisu iz Koraja ime Veseoko se piše sa „o“ umjesto sa „l“ kako se ovo ime pisalo do kraja XIV stoljeća. Predpostavlja se da ovi nadgrobni spomenici potiču iz XVI stoljeća. Osmanlije su decenijama postepeno potkopavale Bosansko kraljevstvo,prije nego što je sultan Mehmed II Fatih u proljeće 1463.godine na čelu velike vojne sile krenuo u konačni pohod na Bosnu. Sredinom druge polovine XVI stoljeća u zvorničkom sandžaku bilo je uspostavljeno osam kadiluka od kojih tri na srbijanskoj strani: Brvenik,Krupanj, Šabac,a pet na bosanskoj strani sandžaka: Srebrenica,Zvornik,Tuzla,Gračanica i Bijeljina. Kadiluci su administrativno bili podiljeni na nahije od kojih su se na bosanskoj strani nalazile 21 i to od juga prema sjeveru: Šubin,Srebrenica,Budimir(ludmer) Kušlat,Zvornik,Gostilj,Spreča,Drametin(Dramešin) Sapna,Teočak,Bijeljina, Koraj,Završ,Gornja Tuzla,Donja Tuzla,Visori,Jasenica,Smoluća,Srebrenik,Nenavište(Gradačac) i Soko. Za stanovništvo sa aspetka vjreske pripadnosti već smo istakli da je ovo područje slovilo kao značajno uporište Crkve Bosanske, pored ostalih i Koraj,ali i postojanje franjevačkih samostana u svim gradskim naseljima u doturskom periodu,dok su pravoslavne crkve i manastiri podignuti tek u XVI stoljecu. Korajski franjevci su dočekali dolazak turske vlasti i nastavili svoje djelovanje u samostanu Sv.Marije,koji će turski popisi registrirati 1548.godine,ali će brzim procesom islamizacije,koji će uslijediti u narednom periodu zamrijeti franjevačko djelovanje  i  postojanje samog samostana u Koraju. Nahija Koraj se prostirala zapadno od Bijeljine, u porječju rijeke Lukavca,kojoj je pripadala i tvrđava Brčko,obuhvatala je 1533.godine 14bseka u jednu srodnu mezru,(ziratno zemljiste) i to Korenita, Bili Potok,Brdnjik(Brnjik),Žirovnica,Maoča,Štrepci,Skakava,Pčelić(Čelić) Rahić,Labska ili Dedekovo,Brezik,Ljutnica,Hrgovi,Hmeljin,Zagon te mezra Ostrojno- sa ukupno 264 kuće i 38 sela: Bilajlići,Magnojević,Čađavica,Suho polje, i naseljene mezre Dedečaj i Motočina,kao i jedan čifluk,čifluk kneza Đure u selu Bili Potok – Ukupan broj domaćinstava u naseljima Korajske nahije iznosio je 1548.godine:634 kuće poreskih obveznika sa 49 mudžereda(odrastao neoženjeni muški član domaćinstva).Nekoliko spahija imalo je 1711.godine u Koraju svoje timare:Bilović 22.700,Ahmed 15.900,Ibrahim 7.000,Mustafa7.070 i Mahmud 6000 akči.U tom periodu procenat muslimanskog stanocništva u korajskoj nahiji iznosio je 20%,a poslije 1533 godine 21%,što nam govori da je proces islamizacije u Korajskoj nahiji tekao sporo,a to se tumači činjenicom da se još osjećao uticaj franjevaca i njihovog samostana u Koraju koji se spominje još 1548.godine.Koraj je Kao naselje nominalno ostao varoš,mada je 1516.godine imao džamiju,Atik(stara)džamija u Donjoj Mhali i trg,sedmični Pazar,ali nije dobio status kasabe,vjerovatno zbog prenošenja korajskog trga u Četvrtkovište(Bijeljinu)1580.godine,po osnovu čega je Bijeljina i postala kasaba.Brčko će oživljavanjem tranzita robe i ljudi na brčanskoj skeli u drugoj polovini XVI stoljea poprimiti gradsko obilježje i biti proglašeno kasabom 1600.godine.Još za vrijeme turske uprave otvarane su razne vjersko-obrazovne ustanove i u Koraju.Prva džamija (Atik-stara džamija) uz koju je postojao i Sibjan-mekteb bile su prve vjersko-obrazovne ustanove u Koraju,kao i mesdžid koji se spominje 1825.godine,koji je kasnije pretvoren u džamiju.Postojali su i Sibjan-mektebi u Begića mahali i Kovačevića mahali nedaleko od džamije,a krajem XIX stoljeća Koraj je dobio Mektebi-ibtidaiju ili tzv.reformisani mekteb koji je bio izgrađen na savremeni način i nalazio se na mjestu današnje ambulante.Koraj je imao i medresu koja je bila izgrađena kao samostalni objekat u blizini Atik džamije i u narodu je poznata kao „Igrište“ medresa.Prva čitaonica u Koraju otvorena je poslije Prvog svjetskog rata 1919.godine,a jedan od najvažnijih događaja u dugogodišnjoj istoriji Koraja je otvaranje Osnovne škole.Iz akte Zajedničkog ministarstva finansija u Beču saznajemo da je Osnovna škola u Koraju osnovana 1882.godine,koju je u prvoj školskoj godini(1882/83.)pohađalo 60 učenika.Fudbalski klub je osnovan 1933.godine pod nazivom „Sloga“.Najveća stradanja Koraja i korajskog stanovništva dogodila su se 27.novembra 1941 godine,kada sučetnici u združenom napadu sa Majevičkim NOP odredom počinili zločin nad korajskim stanovništvom kada je veliki broj stanovnika Koraja stradao odčetničke ruke,te 15.juna 1992.godine kada je korajski narod ponovo napadnut i ubijan bez ikakvog razloga i povoda od strane dojučerašnjih komšija i sugranana,te njihovih pomagača i saučesnika u toj najnovijoj tragediji.